Ja uđem u štagalj tiho kao sijena
a u polutami stoji crni Mata
zagrlio čovjek starog konja Doru
zagrlio konja kao brata

Pa mu priča Doro izdala te snaga
više nećeš jurit niz zelena polja
znam umiru konji, al' umiru i ljudi
to je sudba, to je Božja volja

Ne vidi me Mata u tugu zanesen
samo dvije suze teku mu niz lice
tek Slavonac može razumjeti ljubav
čovjeka i konja, neba i ravnice

Ne vidi me Mata u tugu zanesen
samo starog Doru zagrlio jače
i dok sam ih gled'o kao skupa pate
činilo se meni da i Doro plače

E, moj dobri Doro gledat više neću
tvoje brze noge, grivu raspletenu
sanjaj Doro mladost i livade cvjetne
sanjaj Dora na mirisnom sijenu

Ne vidi me Mata u tugu zanesen
samo dvije suze teku mu niz lice
tek Slavonac može razumjeti ljubav
čovjeka i konja, neba i ravnice

Ne vidi me Mata u tugu zanesen
samo starog Doru zagrlio jače
i dok sam ih gled'o kao skupa pate
činilo se meni da i Doro plače

I dok sam ih gled'o kao skupa pate
činilo se meni da i Doro plače
Ivo Fabijan

[1741]