Kruha, kruha malo kruha, ugrijete me, spasite me dobri ljudi
Ostao sam, sam na svijetu, i bez oca, i bez majke, nikog nemam
Tako dječak tiho moli, dok ravnicom vjetar huči i mraz steže
Na zgarištu Vukovara poginula braća leže, grmi jače,
Kuće liče na kosture, nad kolonom prognanika nebo plače

Kruha, kruha malo kruha, pogledajte oči moje, ruke moje
Lice mu je sive boje, slabo tijelo dronjci kriju, sunca nema
Borio se i on s gardom, sve dok zadnji nisu pali za Hrvatsku
Na zgarištu rodne kuće zlotvori su orgijali, tukli, klali
Bespomoćni u podrumu slušali su dječje krike, i Boga zvali

U dubini dječje duše još je slika rodnog grada kraj Dunava
Bože reci da ja sanjam, možda majka nije mrtva, možda spava
Al' stvarnost je kruta, bolna, dječak krenu pun prkosa, pušku uze
Vukovaru vratit ću se, u očima ko dvije zvijezde sjaju suze
Nad sablasnom pustim gradom puna straha noć se šulja, bombe tuku

Vukovaru, tužni dječak kao dragoj dobroj majci pruža ruku
Ivo Fabijan

[1684]