Vagabundo
Kao brod što traži luku
dugo već na svoju ruku
moje srce svijetom luta
i svi oni što me znaju
kratko u mom oku traju
kao svijetlo pored puta.
Neke tajne slutim plime,
brod se valja i ja s njime –
premda vrijeme mrežu plete
čini mi se još sam dijete
i ne žalim ni za čime.
Vagabundo, vagabundo
skitaj dalje, srce ludo!
Vagabundo, vagabundo
nek' još traje vrijeme burno!
Skitaj dalje do kraja
dok nosi te dah,
isti život nas spaja,
i vjetar i prah!
Vagabundo, vagabundo
samo skitaj, srce ludo!
Život što u meni kuca
pun je nekog čudnog sunca,
pun je neba, pun je ptica.
Nek' me baca, nek' me lomi,
nek' me vara al' nek zvoni
glasom svojih tajnih žica.
I zar može da nas mijenja
sjaj u oku onih žena,
što se muti i što ode
kao magla iznad vode
jer dok trepneš već ga nema.
Oliver Dragojević