Cvijet čežnje
Priroda sve je, sve što je znala, najljepše niti u tebi tkala.
Sunčevu pređu u krošnje bora, boje dragulja u pjenu mora.
A čovjeku tvome što s tobom živi u trenutku svakom,
Da ti se divi tu raskošje dala.
Kad se nad tobom rastvara nebo, oluja bjesni, a more hara.
Priroda nove utkiva niti čudesnih boja, smjelih šara.
I teško će znati tko tu ne živi da čovjek još može
I kada pati da tebi se divi.
Dalmacijo, k'o blistav svijet
Čaroban, lijep, ti sav si moj svijet.