Andrija Čordaš
Andrija Čordaš, siroče iz drugog rata,
omalen čovjek, vedrih očiju,
čopori svinja, vatrica tinja,
Savske bare i dubina,
velikog neba slavonskog,
im'o dva psa, dva druga,
to nije bilo gazda i sluga,
to je bilo prijateljstvo iskreno.
Pričaju ljudi mlad je bio,
lijepu je Slavu zavolio,
a nju je bolest, rano uzela,
k'o vuk samotnjak tugu je krio,
nije po birtija plak'o i pio,
samo on zna kako našao je mir,
kad bi ga pitali što živi tako,
zašto ne stekne imanja,
a on bi rek'o,
pa nek se bogati 'ko o tom sanja.
Jer nije sretan k'o puno ima,
sretan je onaj tko malo treba,
ne da se sreća zlatom kupiti,
sva blaga svijeta ništa ne vrijede,
jadan je onaj kog' vrag zavede,
pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema,
đaba mu svega,
kad u duši mira nema.
Sanjivom plavom seoskom zorom,
svirala frula širokim šorom,
njegova pjesma je sokak budila,
i sve su gazde baš njega htjele,
kod njeg' su svinje bolje jele,
tko zna zašto, možda i njima dobrote fali,
a znao je reći, marva je marva,
u trnju jede, u blatu spava,
ali se nikada ne uprlja k'o čovjek.
Bio je Andra na svoju ruku,
po selu pričali mimo svijeta,
ljudi k'o ljudi, ljudima uvijek nešto smeta,
a samo je živio kako je htio,
i s ono malo sretan bio,
na račun tuge, na račun sreće šale zbij'o,
život je cesta pa biraj gdje ćeš,
al' zalud grabiš i zalud stječeš,
kad tamo gore ništa od toga ponijet' nećeš.
Bježale godine, uvijek je tako,
pa i on stario polako,
i sve se rjeđe čula frula u jutro rano,
i prođe dobro, prođe i loše,
stari sokaci nestadoše,
i dođe, neko vrijeme njemu strano,
nestalo marve, nestalo gazda,
nestalo šuma i salaša,
nestalo s njima i posljednjeg Čordaša.
Umro je Andra onako tiho,
kako i umru takvi ljudi,
bez puno suza i tužnih stihova,
svećenik reče tek dvije, tri riječi,
pokoj mu duši, a bio je veći,
nego bi čovjek rekao na izgled,
samo je Sava na tren stala,
samo je vrbak spustio grane,
ljudi se kunu da su psi plakali.
Najbolji Hrvatski Tamburaši