Od davnina teće Drava,
u njoj tonu mnogi snovi,
a kraj njenih voda spava
jedna lađa što ne plovi.
Samo nekad kad u vinu
zatrepere oči njene,
opet stara sunca sinu
i bijela lađa krene.

Sve ono što davno već mine,
iz srca u srce se šulja
i starinska pjesma se vine,
a lađa se ljulja i ljulja.
Ti jedina moja jesi,
ti mi tuge vedriš noć.
mutnog oka pogled bistriš
bolnoj duši daješ moć.

Stare lipe posječene,
srcu tijesno, grad se širi,
ali iznad zimske luke
onaj isti mjesec viri.
da li želi samo proći,
il' da nekog svoga nađe?
tko zna zašto svake noći
svrati iznad bijele lađe.

Sve ono što davno već mine
iz srca u srce se šulja
i starinska pjesma se vine,
a lađa se ljulja i ljulja.
Natoči da pijemo skupa
da srcu si utjehe damo,
jer vode su protekle dalje,
a lađa je ostala samo,
jer vode su protekle dalje,
a lađa je ostala samo.
Vera Svoboda

[1583]