Ne mogu se točno sjetit ljeta,
al' je prošla dvadeset i peta,
u Somboru bjehu drugi dani,
volio se život u kavani,
voljele se svadbe i svirači,
dobri konji i dobri igrači.

Bješe onda vrijeme sasvim drugo,
u birtiji sjedilo se dugo,
pjevalo se sve do bijelog dana,
svirala je banda odabrana,
Šanjiku su znali Grebenara,
i čuvenog Gezu Begešara.

I moj otac volio kavane,
dobro vino, pjesmu, tamburaše,
kad ga tako zgrabi zora bijela,
došao bi kući bez cipela,
bjehu neke krasne noći lude,
pod prozorom tambure te bude.

Kraj Dunava sva su sela mala,
Šokica se bunjevcu dopala,
bit će vina, šatri i dvoprega,
a svirat će Mika iz Bereka,
Mika svira sve se zaboravi,
ne znaš da l' je u snu il' na javi.

Subotice na sjeveru Bačke,
ti si srce pisme bunjevačke,
mnoge tvoje zore bjehu plave,
slušajući tamburaše prave,
na daleko ne bješe im para,
spominju se kao pjesma stara.

Igralo se sve do zore rane,
bačko kolo, ono, na dvi strane,
Joza Petreš igra od milina,
a na glavi boca puna vina,
kolo igra, sva'ko mu se divi,
nek se znade da bunjevac živi.
Najbolji hrvatski tamburaši

[1279]