U gradu nije važno ime, u praznoj sobi, kaže priča,
I usred ljeta, usred zime, ja vidim tužnoga mladića.
On živi sam i k'o zanesen u svome svijetu od papira,
A vani sunce, kiša, jesen, a vani vergl nešto svira.
No, jednog dana šum kraj vrata, to netko neznan ući želi
U njegov život, poput tata, da njegovu samoću dijeli.

A vani zima, vani sniježi i pored praga mačka leži,
On pruža ruke, k'o da sanja, a vani zora – svjetlost danja.
No, u tom času, u tom trenu pred sobom vidje nagu ženu,
I on joj reće: budi moja, a ona kaže: ja sam tvoja.

I sve što ima mladić skupi i stavi trgovcu na vagu,
Da prstenje od zlata kupi i haljinu za svoju dragu.
Da, zlato želi, al' ne haje za skromnu halju što joj daje,
I tužni mladić svako veče u novu krađu opet kreće.
Jer, on je želi, on je ljubi i volio bi da je mazi,
A zna da svoju ljubav gubi bez darova i ruku praznih.

I riješi sada, još ove noći, u zadnju krađu on će poći,
I u zoru se mladić vrati da strašnim novcem ljubav plati.
I donese joj dragi kamen u svijetu najveći od sviju,
U kom' se, kao jedan plamen, sve vatre ovog svijeta kriju.

I vidje – žena ruke pruža i ljubi kamen kao muža,
I kao što njega nikad nije uz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grči u sobu uđe miš i trči,
I kao mačka skoči žena, na plijen se baci istog trena.
I stiže ga, a njeni zubi već traže meso koje peče,
I ženi koju mladić ljubi sa kuta usne krv poteće.

U strahu mladić oči sklopi – te strašne slike neka odu,
On vidje lađu što se topi, i svoju ljubav na tom brodu.
A kada opet nađe snage on digne vjeđe – žene nema,
I tada mjesto svoje drage on vidje mačku kako drijema.

Kroz prozor uđe svjetlost danja, on pruža ruke, k'o da sanja,
Sad opet samo mačku ima, a vani studen, snijeg i zima.
Ibrica Jusić

[1578]