Još uvijek sva blistaš, stara mi damo,
dok gledam Te izdaleka.
Još smrklo se nije, a Ti pališ svjetla
k'o netko kad nekoga čeka.

I živim ja opet sve prekrasne čaše,
te jedine, s Tobom, u sreći,
i pitam se, uopće da l ' znat' ćeš tko sam
kad stanem pred Tebe bez riječi.

Koprivnica, grade moj, evo se vraćam
sa suzama Tebi u krilo,
zagrli me nježno, na uho mi šapni:
«Predugo Te doma ni bilo».

Sve kutke mi svoje Ti opet pokaži,
komadić mog srca što kriju.
Za ljude sve drage, u srcu što žive,
Ti reci mi gdje sada sniju.

Da znaš samo koliko puta sam čuo
u snu Svetog Nikole zvona,
i šetao korzom, pa sjeo u parku
na klupu, tu kraj paviljona.

Al' s godinom svakom sve bile su dalje
te ulice drage i kuće,
još vidjet ih jednom, hvala im reći,
prevelika želja me vuće.

Koprivnica, grade moj, evo se vraćam
sa suzama Tebi u krilo,
zagrli me nježno, na uho mi šapni:
«Predugo Te doma ni bilo».

Sve kutke mi svoje Ti opet pokaži,
komadić mog srca što kriju.
Za ljude sve drage, u srcu što žive,
Ti reci mi gdje sada sniju.

El Combo

[1630]