Ponovo u sobi prepunoj dima tražim malo prostora
Da sjednem s njima da tako zatvorimo krug
Da uzmem riječ, da kažem dve-tri o svemu
Da nadovežem se, ubacim se sad u postojeću temu
Elemental, mentalno stanje muzika
Životno određenje način razmišljanja, skuži ga
Nekada stil danas pogled iz mojih očiju
Ono kak gledam sve oko sebe pa vidim perspektivu drugačiju
Svi smo ljudi sa dva života
Prvi je onaj svačiji di imperativi su
Svota standard status sigurnost i mirna budućnost
Ono što zovu normalan život, mogućnost čekanja
Kraja u miru i bezbrižne godine što dolaze
Al da je to smisao reko bi da isprazno
Dani mi prolaze ja živim za nešto više
Note strofe taktove, stihove glava piše
Drugi moj život je ova muzika, za nju dišem
Nemam ambicija samo uživam dok pišem
Dok ju slušam, moj privatni svijet, životni stabilizator
Antidepresivno sredstvo, motivator
Antidepresivno sredstvo, motivator
Moj svijet, elementalitet

Kog slava lupi u glavu, stvarnost lupi ga po glavi
Istina ne paše ko staklena cipela, nisu svi pravi
Mi se otvaramo ko rane, tu u krugu
Bez skrivenih misli spajamo riječi ko boje u dugu
Pred vama i Bogom, jesam što jesam
Nekad plačem, nekad stisnem zube kad sam bijesna
Uvijek iskrena, naivna, otvorena, žena-pjesnikinja
Sretna i nesretna, mekog srca, čvrstog razuma
Da, prijatelju, kažeš teško nas je shvatit
Jesi probao? Razmislio? Najlakše je samo ritam pratit
Jedni nas vole, drugi nas vole blatit
Znam, tako to ide, al ne znam da l' ću to ikad prihvatit
Naše su prilike i neprilike otprilike jednake
Au contrair, mon frere, ne repamo jadikovke
Na mala vrata tražim put do tvojeg srca
Ruka piše sve dok dišem, držim ton dok glas ne puca
I sada znam na svoj način mijenjam svijet
Dajući vam, stvarajući, elementalitet
Rima pitka ko dalmatinsko vino, za neke mračna ko kino
Predaleka ko Torino, lako probavljiva ko čokolino
Njome nekak želim promijeniti svijet, stvarajući elementalitet

Elementalitet, moj njegov i njen svijet
Zar sam kriiiiv što sam sensitiiiiv
Ko kvartet, dok tipke plećka Dedić
Znaš da Inkogović nije skorojević
A ekipa što se nećka, baš šteta
Od prvog do zadnjeg redka predstavljam ko repka
A klasa ko mečka, uz zvuk živog basa
Jer mi je bitnija kvaliteta od dobrog glasa
I šta će ko reć i tak sve ode u vjetar, nezaspan
Prirodan, bezbrižan, letim sam jer sam Pan ko Petar
A jebi vjetar nek nosi maske, jer u glavi nema daske
Bez smisla za nijanse mi dijele opaske, ne šljivim mase
Pa se držim svoje trase ma pustite me da sviram
Pa sam miran da dirigiram poput Prohaske
Jer ja sam, samo jedan mali u stvari
Od sumraka do jutra, što poljubi majku u čelo
Kad navečer sprema stvari i kaže
Cmok lutko, vidimo se sutra
Elemental

[1326]