Slušam te gdje zboriš,
usne tvoje pratim
dok se blago miču
i trepere zrakom.
Sjedim pored tebe
spreman sve da vratim
pijanstvu tvojih riječi
nekim tajnim znakom.

Tvoj je dragi ovdje
s njime i svi vrli
prijatelji naši,
naše staro društvo.
Što mi nisu davno
ovu masku strgli
da pred svima priznam
svoje tajno čuvstvo.

Ako nisi znala, zabranjeno voće,
ti si ovog trena koji nekud hrli.
I u vatru padam mnogo mi se hoće
da te, evo sada, tu pred svima grlim.

Pa se onda vratim u pustinju neku
negdje u sred srca u nedužnoj igri.
i prije no odem nepoznatom nekud,
dođe mi bar malo da te nježno grlim.

I dođe mi tako
da sam grub i nježan
da sam čitav srce
da sam radost sušta.
Lice ti je blijedo
kao prjedel snježan
nad kojim se večer
poput ptice spušta.

Ti i dalje pričaš
slušamo te redom
o detinstvu bosom
nagoni kad vriju.
Usne su ti krasne
opijene medom
ne smijem ti reći
da mi se ne smiju.
Oliver Dragojević

[1331]