Još uvijek ima onih dana
kad nađem sebe kako sama
prošetam našom ulicom
kako te tražim pogledom

Ponekad učini me tužnom
lišće što znam na vjetru južnom
preda mnom stvorit tvoje ulice
negdje na kraju naše ulice

Bog nek' mi oprosti ali bez tebe ljubavi
ja više ne mogu tako živjeti
nek' mi oprosti što svima pričam o tebi
i kako vidim tvoje lice na kraju naše

Ima još uvijek onih noći
kad snovi neće sklopit oči
kada se čelo ognjem žari
i koda u tami kreću se stvari

Kad mjesec srebrom okno takne
i kad se zavjesa pomakne
na tren sam opet sretna žena
jer mi kroz prođe tvoja sjena

Bog nek' mi oprosti ali bez tebe ljubavi
ja više ne mogu tako živjeti
nek' mi oprosti što svima pričam o tebi
i kako vidim tvoje lice na kraju naše

Cecilija

[1819]