23. prosinac, 2 sata poslije ponoći
Zvoni telefon, poziv iz bolnice
Sve mi je bilo jasno, ne

Samo ostaje nada da vrijeme
Sad liječi sve rane
I da Bog će mi dati sad snage
Preživjet te dane

Sad još osjećam miris tvog tijela
U našem krevetu leži po svud
I neispijena šalica kave
Stalno podsjeća nemam kud

Nova zora polako sad sviće
Ali tebi to svejedno je
I nema veze što pjevaju ptice
Jer to gore sad ne čuje se

Ne znam što sad da radim sa sobom
Nosim, neizbrisivi trag
Nikad više tvoj šapat na uhu
Otvaram prozor, zagušljiv je zrak

Brzo oblačim kaput na sebe
Žurno izlazim na ulicu
Baš je dobro što kiša rominja
To nisu suze na mome licu

Još pamtim sve naše posljednje riječi
Taj čvrsti zavjet, neraskidivi
Da pođem s tobom, ja znam, ne bi htjela
Moram se boriti, moram sa tim
Tony Cetinski

[1682]