Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
u srcu ranjenom, tuga ne prestaje
svi bijeli jastuci, marame svilene
šta će mi dukati, kad on nije kraj mene.
Ona je voljela njega, srcem iskreno, pošteno
u njenim očima, to nije moglo ostati skriveno
svjedok je bol, bila je bez ikog svog
cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog
sreli su se pokraj stare šljive gdje su vranci pasli
njih dvoje k'o da su jedno za drugo rasli
a on je volio svoje konje, hrastove, ravnicu
slavonsko nebo, zlatno žito, svirat tamburicu
svaku crtu, svaku točku na njenome licu
jedino s njom htio je podizati dicu
bio je skoro siromah ali je bio pošten momak
kad su si rekli da već je dobila i stomak
dijete na putu a slavonski život je znoj
no ona je bila njegova on je pripad'o njoj
bili su sretni da k'o kakva bila muka ta
ljubavi nisu mogle kupiti šake i šake dukata
a onda došla je zima, prvi snijeg je pao
ona je potajno željela haljinu, on je znao
živjeli su skromno, al' mu nije bilo žao
bog i svoju krv, sve na svijetu zadnje dao
upreg'o je konje da krene putem grada
do tamo pet sela, snijeg je počinjao da pada
na rastanku je rek'o idem po poslu sada
mislio je kad se vrati bit će ljepša nego mlada
Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
u srcu ranjenom, tuga ne prestaje
Još pričaju starci, mlađi rijetko k'o da sjeća se
ne pamti se od tog strašnog dana takve mećave
kako se baš tada uveče vraćao iz grada
sve je više sumnjo da postoji koja nada
da večeras dođe kući jer je mećava bila jaka
ni konji nisu htjeli pa se skloni kod zemljaka
šta će, mora čekat, ne preostaje mu drugo
nego da se vrijeme smiri kol'ko god da treba dugo
još od onog časa dok je napuštao Osijek
zamišljao je usne što se razvlače u osmijeh
s haljinom na dar kad joj pokuca na vrata
i osjeti nježne ruke oko svoga vrata
gled'o je kroz prozor, sluš'o otkucaje sata
pitajući se pa dokle će još snijeg da pada
al' upravo tada, dok se prognoza nagađala
u tom istom trenu kod kuće mu žena rađala
s pogledom na vrata, čvrstom nadom da će doć'
njeni drhtaji i bolni krici rezali su noć
i plače jadna sama, jer bol ko nikad boli
al' bi bilo puno lakše da dragi kaže da je voli
samo bog je znao u kakvim je teškim mukama
dozivala svog dragog da ga čvrsto primi rukama
on nije čuo kol'ko je htjela biti s njime
i da je zadnja riječ na usnama bila njegovo ime
Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
u srcu ranjenom, tuga ne prestaje
Već je bilo blizu podne kad je u selo stupio
potjero je konje i još jednom bićem lupio
u ruci čvrsto držao haljinu što je kupio
kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio
i prepozna si braću, mater i ćaću
i još pola sela, al' zašto su svi u plaču
i zašto se iz kuće čuje jauk i galama
al' nije stig'o pitat, Marija nije s nama
rekla mu je mama, jedva nekako kroz suze
kad je utrč'o u kuću, oko nje crne bluze
on njeno tijelo uze, preklinjao ju je da ustane
iz očiju suze nisu mogle da se zaustave
pade na koljena jecajući moja voljena
isplak'o je dušu al' ga je sve više boljela
i viko zašto bože i da život nije fer
al' srce nađe utjehu kad ugleda rođenu kćer
primio ju u naručje, dijete mu rasvijetli tamu
reće zvat ćeš se Marija, u sjećanje na mamu
poljubi malu damu, stavi je uz mrtvo tijelo
da dragoj obuće haljinu, anđeli nose bijelo
kažu sam ju je sahranio, ispod stare šljive
ljubeći danima koru gdje je urezala ime
nikla tuga iz njive, nikada hladnije zime
samo sjećanje me vrati među žive
Šta će mi dukati, kad mladost nestaje
u srcu ranjenom, tuga ne prestaje
svi bijeli jastuci, marame svilene
šta će mi dukati, kad on nije kraj mene.
Shorty