Promatram rijeku, šutljivih ljudi
Gužva u gradu, da čovjek poludi
Toliko sudbina, kraj mene prolazi
A nikog da pita me, kako si

I krenem prečicom, što davno je poznam
U nekom klincu, sebe prepoznam
S torbom u ruci, pod krošnjom topole
U malom parku, kraj moje škole

I prvo što vidim, ko čovjek da sanja
Škola mi izgleda, nekako manja
Ulazim u svoj razred i gledam
Pa zar nas je stalo tu svih 37

A onda kroz maglu izviru lica
Vedrih dječaka i djevojčica
I jedne oči zbog kojih sam bdio
Gotovo da sam ih zaboravio

E moj gospodine, prolaze godine
Ne znaš ni kako, ne znaš ni kada
Čovjek o tome niti ne misli
A mi smo sebi, uglavnom isti

Nizu se slike ko na ekranu
Plesnjaci u srednjoj, tulumi u stranu
Glasni komentari, s dečkima u kinu
Iskustvo prve ljubavi, na brzinu

I ne vjeruj starijem kad reći ti zna
E da imam tvoje godine ja
A ovu pamet jer nema čuda
Mladost je mladost i mora biti luda

E moj gospodine, prolaze godine
Ne znaš ni kako, ne znaš ni kada
Čovjek o tome, niti ne misli
A mi smo sebi uglavnom isti

E moj gospodine, prolaze godine
Djetinjstvo kao da, bilo je juče
Gledamo kako, rastu klinci
A mi smo sebi uglavnom isti

E moj gospodine prolaze godine
Ne znaš ni kako ne znaš ni kada
Čovjek o tome, niti ne misli
A mi smo sebi uglavnom isti

E moj gospodine prolaze godine
Djetinjstvo kao da bilo je juče
Gledamo kako rastu klinci
A mi smo sebi uglavnom isti
Vlado Kalember

[1308]